Nit života – Bernard Šimunović

Nit života – Bernard Šimunović

Galerija Pikto u srijedu 15.03. ugošćuje iznimnog domaćeg umjetnika koji po prvi puta izlaže u Zagrebu. Bernard Šimunović živi i stvara u inozemstvu, a izlagao je na tridesetak izložbi diljem svijeta, između ostalog u New Yorku, Berlinu, Dortmundu i Bruxellesu. Izložba se otvara 15.03. u 19 sati, a može se pogledati do 01.04.2017.

 

Kompleksna jednostavnost njegova izričaja naizgled se doima poput brze skice ljudskih likova, a zbog crne linije, koja je u kontrastu s ponegdje geometrijski obojanom pozadinom u različitim bojama, likovi se doimaju kao da su neprekinutom pokretu.

 

Iz predgovora:

 

Bernard Šimunović je hrvatski umjetnik i dizajner kojemu je ovo prva samostalna izložba u Hrvatskoj. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Tijekom rata u ranim devedesetima majka ga je poslala u inozemstvo. Kao maloljetna izbjeglica bez pratnje morao je napustiti svoju obitelj i rodni grad te pobjeći u Njemačku. U novoj zemlji je započeo novi život s preprekama koje je čvrstom voljom morao nadvladati kako bi postigao svoj cilj. Kasnije je studirao likovnu umjetnost u Bielefeldu, a bio je i stipendist Aldegrever Gesellschafta iz Münstera.

 

U Bernardovom radu ponavljaju se motivi žene i životinje u nijemoj komunikaciji. Životinja se pojavljuje kao spasitelj i osloboditelj, poput elementa dobra i iskonskoga. Ono što naizgled djeluje nevino stapa se s osjećajem prijetnje. Ljepotu Šimunović povezuje s prolaznošću, slobodu sa smrću, a melankoliju s ironijom i sarkazmom. Umjetnik stvara jedinstvenu kompoziciju u svakom radu kombinirajući jednostavnu liniju kao grafički element s klasičnim slikarstvom.

Kroz ciklus radova Nit života (Thread of life) umjetnik zadržava jedinstvenu kompoziciju na okupu. Šimunovićev iznimni interes za arhitekturu, uglavnom minimalizam, i fotografiju mnogo su utjecali na njegov rad. U posljednjem ciklusu radova koje Šimunović izlaže u galeriji Pikto ističe se kao slikar i dizajner, ali i kao kipar. U načinu na koji ujedinjuje sve ove discipline u jedinstvenu kreativnu kompoziciju, nema prostora za stereotipno razmišljanje. Bernardove slike karakterizira umješnost, prvenstveno se odlikuju svojom jednostavnošću, a istovremeno pričaju priče koje stimuliraju gledatelja.

dekan prof. Jochen Geilen

 

 

Krugovi bez šestara – Mia Maraković

Krugovi bez šestara – Mia Maraković

Krugovi bez šestara

Mia Maraković

14.-30.02.2017.

“Možda u svojim radovima ne promišljam dovoljno o ljepoti jer sam toliko znatiželjna po pitanju ostalih značajki, apstraktnih značajki vremena, težine, ravnoteže, ritma; pada i zamora nasuprot pravičnijih dinamičkih pojmova eventualnog stava… stanje u kojemu nešto može biti. Raste li ili se smanjuje, ide li gore ili dolje, zamata li se ili odmata?” Phyllida Barlow

Nije prvi put da se susrećem s Mijinim radovima i da pišem o njima. Još do prije godinu dana postojala su samo dva kruga koja imamo priliku vidjeti ovdje. Mia je u međuvremenu nastavila svoj niz, no htjela bih naglasiti jednu važnu činjenicu, a to jest da Mia nikako nije «slikar krugova». Taj geometrijski oblik u njenom svijetu se ne pojavljuje kao lajt motiv, već je on samo usputno sredstvo koje ponekad i odvraća pažnju s prave borbe koja se događa na platnu, borbe sa materijalom i samom sobom. Mijini krugovi zbog slojeva boje, struganja i otpadanja iste,djeluju kao nerazmrsiv kaos, kao petlja kojoj ne naziremo ni početak ni kraj… Ta borba nastaje iz pozitivnog humusa slike, iz glave, produkt je zabilješki i razmišljanja. Kao što kaže P. Barlow o svom radu isto bih rekla i za Miu, ona je jednostavno preznatiželjna da bi se zamarala promišljanjem o «lijepom», i upravo iz te znatiželje rađa se ovaj autentičan kaos i na platnu. Dvije su riječi kojima povezujem Mijino stvaralaštvo, to su neposrednost i prisustvo. Do sada je bila riječ samo o Mijinom prisustvu, dok sada kod ružičastog i zlatnog kruga primjećujemo prisustvo prostora u kojem je rad nastao i ljude koji su se tim prostorom kretali u tragovima na platnu. Sve to zajedno dodatno naglašava dimenziju vremena, prolaznosti. U radovima je prisutan interes za formalni jezik jeftinih materijala i produkcije, no ona ironično, nije nimalo jednostavna. Mia slika gotovo megalomanske slike, van vlastitog fizičkog dosega. Upravo kako bi ostavila snažan trag, jaku gestu, ona poteže za industrijskim bojama ne strahujući za budućnost slike već prihvaćajući njeno «starenje» kao proces života slike. Dimenzija nije jedini moćan faktor u njenom radu. Ovdje iznenađuje zlatna boja, boja ultimativnog kiča i gotovo bezobrazno spajanje «božanske» zlatne boje te prljavih otisaka cipela. (Ne)ukus zlatne boje stavljen je bok uz nečije gaženje po platnu/papiru, gotovo da tom gestom i kič odjednom postaje humaniji. Njene slike, njeni krugovi u sebi imaju tendenciju da žive van autorice, rekli bismo krugovi su postali «karakterne osobe» i taj trenutak je trenutak u kojem umjetnik napušta svoj rad i on živi izvan njega. Mijini radovi spajaju nered, apsurd, mogućnost, nesigurnost, iako ona često stvara velike dimenzije, njeni radovi nisu opterećeni grandioznošću, već su oni jedna intimna zabilješka, tek malo veća od stranice jedne bilježnice.

Tanja Škrgatić

AfterWoods Transition I AV Performance

AfterWoods Transition I AV Performance

Novu izložbeno sezonu  otvorili smo audio vizualnim performansom AfterWoods Transition umjetnice Ivete Ermakore. Izložba je dio novog kratkog ciklusa Pop up tris, a ostaje otvorena do 4. veljače 2017.

Bit projekta je skladom glazbe i vizuala utjecati na emocionalnu percepciju promatrača putem AV performansa. Vizualne poruke pričaju priču o fazama promjena i prate tonove glazbe koja prenosi emocije. Performansom usmjeravamo kretanja publike prema naprijed, prema ostvarenju želja, potičemo na propitkivanje i pokret Promjene pogledom u esenciju sebe.

After Woods Transition, Audiovizualni je performans koji objedinjuje glazbu i vizualne projekcije. Glazba je središnja okosnica koja zajedno s vizualima tvori
Krug.
Krug Svjesnosti.
Krug Promjena.

“Izgubila se u Šumi između drveća.
Čekala je Zeca ispod neba punog Mjeseca.
Mjesec je rastao prema njenoj Svjetlosti.
Voda je zvala njeno ime Promjena.
Nije živjela običan život s tajnama Svemira skrivenim u njenim očima.”

IVETA ERMAKORA as CHANGE
Iveta Ermakora diplomirani je Grafički dizajner i Video Artist s velikom ljubavi prema Audiovizualnoj umjetnosti. Član je HDD-a i nekoliko umjetničkih društava, gdje je održala niz kreativno- edukativnih radionica i izložbi, a ističe organizaciju Audiovizualnih festivala GEMS i X-GEMS. Trenutno, Iveta radi na pokretanju samostalnih projekata i razvoju vlastitog branda. Kao Video Artist nastupala je na brojnim eventima u Zagrebu, a sada radi u području video produkcije. Sa svojim in time & with the hear vizualnim projekcijama prenosi vizualno viđenje i osjećaj bitova koje čuje te ih pretapa u vizualnu predstavu glazbe.
www.ivetaermakora.com

LUKA PINTAR as RABBIT
Luka Pintar glazbeni je producent sa završenom Glazbenom školom i studijem Audio produkcije na EMI učilištu u Zagrebu. Svirao je u brojnim bendovima, pjeva, svira gitaru i bubnjeve, a zadnjih par godina nastupa kao DJ i producent. Trenutno djeluje u sklopu glazbenog produkcijskog kolektiva Transpoze koji stvara fuziju elektro beatova i klasičnih instrumenata vođenih sa Lukinim moćnim vokalnim sposobnostima. Lukin glazbeni izričaj je stilski raznovrstan, putuje od gitare, preko duba do elektronike, a zvukovi koje stvara su osvježavajući i pružaju jaki osjetilni intro doživljaj.
www.soundcloud.com/bejbi-aha-fejswww.transpoze.me

MARIO HERJAVEC, HERYA as MOON
Osnivač i rezident Deep’n’Delicious večeri, koje su zadnjih godinu dana postali jedne od najposijećenijih večeri u Zagrebu. Herya je u muzici već preko desetljeća, a njegovi stilovi prešli su kroz brojne žanrove, od Deep House-a, preko Tech-House-a do Dub-a. Lakoća i smirenost kojom vrti sve ove stilove daje osjećaj lebdenja u prostoru tonova.
www.soundcloud.com/djherya

Oni koji opstaju – Mario Romoda

Oni koji opstaju – Mario Romoda

„ONI KOJI OPSTAJU“
Mario Romoda

Što znači preživjeti… Svjesnost trenutka, oživljavanje postojećeg životnog stanja nas često potiče da razmislimo što smo,gdje idemo i što bi volili postići. U takvim trenucima najviše razmišljamo što nas okružuje, da li je to dovoljno i proispitujemo svoju sreću.
Priroda sa druge strane oduvijek to zna i gradi svoje svjesne grane posvuda, obnavljajući neprekidni ciklus stvaranja. Priroda je naš najveći tajni stvoritelj kojeg sve menje zanima za našu pripadnost jer je odavno naučila da radimo velike greške. Trenutačno ne želim ulazit u ekološku tematiku već istražiti koliko naša krhkost u onim situacijama kojima ne možemo manipulirati i utjecati nas ostavlja u stanju buđenja životnosti. Što kada ostanemo bez svega, bez stvari, bez ljudi koji nas usrećuju, bez ambicija?
Da li naša svjesnost u t om stanju odražava neku veću snagu za postojećim. Tragedije su odavno privlačile mnoge umjetnike da na svoj osobni i dokumentaristički način zabilježe svoj izraz . Umjetnik je oduvijek znao biti sam i razmišljati o postojećem dok nas svestrani kapitalistički div uvijek tjera na više.
Postali smo opterećeni, ljubomorni i najsretniji kada nahranimo svoju potrošačku zvijer koja sve viže raste te nam uzima one najbitnije dobre stanice koje posjedujemo. Društveni antibiotik smo naučili gutat samo u onim situacijama koje su nama najugodnije, naučili smo biti viši od ostalih hraneći se sa najeftinijim proizvodima estetske ružnoće. I što sad… da li su nam tragedije zaista potrebne da bi obnovili svoju životnu temperaturu. U takvim situacijama jedino što se možemo zapitati da li smo to zbilja zaslužili vrteći svoj ego u bezizlazni vrtlog svemoguće mučnine. Pa opet mediji, danas neprekidno obavljaju svoju najveću dužnost, obavještavaju nas o onom najlošijem, podsječaju nas na naše velike grijehe koje neprekidno ponavljamo te nas istovremeno tješe jer se baš to nama nije dogodilo jer smo neslomljivi, jer imamo posao i voljenu osobu koja nas čeka svaki dan kao programirani robot koji ako pogriješi u najmanjem djelu našeg savršenog života mora patit. Nisu samo mediji ti koji nas tješe, tu je i religija koja je odavno bezobzirno iskoristila dvije ljudske jedinke kao savršeni primjer za okidač da smo grešni i nesavršeni. Pritom nas stavljajući u još veći kavez gdje su stvorena pravila za dobrotu koja iscljeljuje.
Odvajaći se od tog kolektiva postaješ suvremeni rob svom sistemu koji nije ispravan i ne podržava prirodni ciklus razvitka čovječanstva. Jer religija naravno zna što je prirodno,naravno ironiziram. Ono što nas eto opet ironično najviše može osloboditi je gubitak,koji može biti povezan sa materijalnim i emocinalnim. Ljudski faktor ću zanemarit i oslonit se na onaj koji priroda obavlja,neprekidno čisteći svoje nove početke i obnavljajući predivne cikluse ekološkog bogatstva.
U ovoj seriji slika bavim se takvim situacijama.Prirodne katastrofe su događaji na koje možemo utjecati ali opet i ne … U tim trenucima ostajemo sami, svjesni da smo junaci jer preživljavamo a ne zato što nas netko može spasiti. Nisu junaci oni koji nas sa svojim supermoćima poput novca spašavaju od određene tragedije već smo mi junaci koji se borimo u ovom slučaju protiv „prirodnih katastrofa“ kako smo ih nazvali tek tada smo shvatili kako smo zaista mali,krhki i pomalo nebitni. Oslanjajući se poredak zvijezda i bezgraničini svemir još uvijek napredujemo u ovom sistemu pod izlikom da živimo bolje zato što više posjedujemo a ne volimo, da smo jači jer smo iznad nekog a ne ispod, da smo slabi ako plačemo , da smo agresivni ako se borimo, da smo mali ako se osjećamo kao djeca.

Raskršća – Mila Gvardiol

Raskršća – Mila Gvardiol

U goste nam 17.11 dolazi beogradska umjetnica Mila Gvardiol.

Rođena je 1979. godine u Beogradu 2004. Diplomirala je na Fakultetu primjenjenih umetnosti u Beogradu na Odsjeku zidno slikarstvo 2012. Doktorirala je na interdisciplinarnim studijima “Univerziteta umetnosti u Beogradu”, a zaposlena je kao docentica na dva fakulteta, na Odsjeku za digitalnu umjetnost u Sremskoj Kamenici te na Fakultetu primjenjenih umjetnosti u Beogradu. U više od deset godina djelovanja sudjelovala je na 19 samostalnih i više od 150 grupnih izložbi. Hrvatska ju je publika imala prilike upoznati 2015. godine u Galeriji Milotić u Puli, a 2013. je gostovala na 16. Međunarodnoj izložbi minijatura u Zaprešiću.

Više o umjetnici pronađite na linku
http://gvardiol.weebly.com/

 

Iz predgovora

Počevši od njujorške škole preko minimal-arta, (primjerice, Franka Stele) pa do umjetnika s ovih prostora kao što su Miodrag B. Protić, Aleksandar Tomašević, Julije Knifer ili Radomir Damnjanović Damnjan, geometrijska apstrakcija otvorila je nesaglediva područja izražajnih likovnih mogućnosti. Poetski i vizualni efekti prisutni na ranijim slikama Mile Gvardiol (recimo na onim radovima iz ciklusa „Predjeli duše“) sada su evoluirali u pročišćen mentalni prostor koji upravo nosi iskustvo geometrijske apstrakcije. Tople, lirske kadence iz prethodnog slikarskog bavljenja ove umjetnice, sada je prevladao koncept matematičkog mišljenja koji poštuje purističke ideale čistoće i egzaktnosti, mir i harmoniju likovnih struktura, te usaglašenost prostornih planova. No, geometrija je za Milu Gvardiol samo polazište za proces poosobljene slikarske kontemplacije na temu raskršća.
Na simboličnom i amblemskom nivou, raskršće je važno kultno, obredno i mitološko-magijsko mjesto kod mnogih indoevropskih naroda. To je epifanijski prostor pribiranja, središte svijeta odakle se pružaju zacrtani putevi. Na raskršću nam se valja zamisliti i sabrati se iznutra. Sa raskršća se odlazi u nepoznato, odakle počinje pustolovina.
Poliptisi Mile Gvardiol ukazuju na simboličku važnost raskršća. Jer, nisu li naša bića raskršća na kojima se suočavaju različiti aspekti naših identiteta? Sklona egzaktnoj opservaciji i analizi, Mila Gvardiol izbkegla je opća mjesta i ikoničke patente geometrijske apstrakcije tako što je aktivirala individualnu mitologiju i ispovjest unutrašnjeg vida. Ona, dakle, predočava unutrašnje duhovno i duševno raskršće i tako promatraču osjetljivog duhovnog sastava otvara nove likovne obzore prostorno-iluzionističke fenomenalnosti. Slikarsko polje ovdje je sabirno mjesto, raskrižje, poligon, fundus mogućih puteva. To je mentalni i imaginativni prostor otvorenih i ogoljenih unutrašnjih cesta. Bijeli i sivi putevi koji se prepliću na crnom mat tonu imaju sugestivnost nečeg vitalistički pokretljivog. Jednom autonomnom znakovnošću ovdje je dinamizirano slikarsko polje koje u sebi nosi i nešto od dalekog odjeka Ešerovih iluzionističkih, grafičkih metamorfoza.
U radovima Mile Gvardiol novijeg datuma prisutan je jedan drugačiji, raskošniji kromatski kod, a time i složena igra odjeka i suglasnosti, koja, što je najljepše, nije narušila formu i karakter harmonije. Oblaci su nova, neočekivana pojava u inače uigranom oblikovanju slikarskog polja. Po liniji magije ekstrema Mila Gvardiol na pojedinim slikama uvodi u svoj opsesivni svijet nediferencirane elemente kumulativnih oblaka koji sugeriraju nejasne i prilično neodređene perspektive.
Na svojim stabilno i konzekventno oblikovanim poliptisima koji nikako nisu oslobođeni inspirativnog podstreka vidljive stvarnosti, emocionalna suzdržanost dovedena je do egzaktnosti. Sačuvavši svoje jasno estetsko mišljenje i integritet apstraktne sinteze, Mila Gvardiol pronašla je svoju intimnu psihološku dispoziciju.

Dragan Danilov, kritičar, pjesnik, esejist

Vizure misli – Ivana Glibota Pandžić

Vizure misli – Ivana Glibota Pandžić

Izložbenu sezonu galerije Pikto 19.12. zatvara makarska umjetnica Ivana Glibota Pandžić kojoj je ovo prva samostalna izložba u Zagrebu.  Izložba ostaje otvorena do 05. siječnja 2017. godine.


Ivana Glibota Pandžić  rođena je u Makarskoj 1987. Srednju hotelijersko-turističku školu završila je u Makarskoj 2006. i te godine upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu (BiH). Na Akademiji likovnih umjetnosti magistrirala je 2011. godine u klasi prof. Ante Kajinića, smjer slikarstvo.Član je strukovnih udruga: Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) Zagreb te Hrvatske udruge likovnih umjetnika (HULU) Split.

VIZURE MISLI

Prvo očutimo tišinu,
tišinu u kojoj zrak ne treperi,
tišinu u kojoj vrijeme ne otkucava svoj jednosmjerni tok.
Nemjerljivim vremenom prizivamo ovaj prostor k sebi
da bi se vratio mjestu iz kojeg je potekao.
Pejsaži su to – koji to I nisu;
tu su otoci – koji to i nisu;
crni otoci izronili iz dna,
otrgnuti od udaljenog kopna,
istrgnuti iz skrivenog kutka naše nutrine,
plutaju morem.
Oni su crne siluete,
tamne dnevne sjene stvarnih otoka
zaostalih tamo negdje u zbilji.
Njihovi oštri obrisi oivičili su sami sebe
svojom crnom masom koja nema odraza
na metalnoj, zrcalnoj površini mora
koja je u sebe upila
njegovu dubinu i svjetlost neba.
Samo se svjetlost na njoj ogleda,
sjajem perle, sjajem dnevnog mjeseca,
na napetoj ivici jave i sna.
I otoci i more i nebo i zrak
žare unutrašnjim sjajem nastalim iz tame.
Njihova čvrstina je bez materije,
to je krhka čvrstina imaginacije
koja oslobađa misao
da ukotvena isplovi i na povratku
osvjetli tamu iz koje se uputila stvarajući vlastite vizure beskraja.
Kroz vizir ili kroz bezbroj vizira
gledamo i odlazimo u svoje svijetlo,
omeđujemo svoj beskraj i svoja viđenja.
Vizir je i tunel ili bezbroj tunela
kroz koje struji, kroz koje se propusta
svijet i svjetlost izvana.
Vizir je krug koji svojom kružnicom beskonačno kruži,
on je naša unutarnja i vanjska intima.

Ružica Olujić